UBIĆU TE SMIJEHOM ŽORŽ

| 12/08/2013

5543

Noć je, između četvrtka i petka. Negdje sam zaglavio, između, šestog i trećeg kata. Kidam, niz stepenište u priručno sklonište. Izgleda, šicaju nas, odneklen ognjem. Jebena stvar! Spor sam i brinem se, jer sam omatorio. Odnedavno. Prije bih, znao, po sedam odjednom, preskočiti, onako, iz zajebancije. Stižem posljednji u podrumsko sklonište. Moja briga utoliko je veća, jer sam ti zašnjirao, dolje, iza kiblice za piškenje; onu tamnu gosposnu bocu slatkog “Napoleona”. Znaš, već koju! Hoće li mi je maznut, prije nego li ukližem po nju.

U jednoj mi je ruci mala, baš zgodna brentača za gašenje svih požara, a u drugoj cakasti radio. Sony. Dok u mraku, pipkam, rub metalne ograde stubišta, osluškujem baršunasti glasić, ratnog disk-džokeja. Dječko, staloženo poput gospon Milića, jutelova lika godine, upozorava uspaničeno, stubište: “Ahtung, ahtung…” (malo švapskog nije na odmet, Žorž!), a onda, po naški:” Upozoravam, stanovnike Žrtava fašizma broj jedan; da pogase svjetlo na jedanaestom spratu, kako neprijatelj ne bi raketirao, vaš rejon, “B”.” Jebeno, malo derište! Igra se, s nama, “podmornica”, na računskoj tekici. Znaš, ono: ”Daj, daj mi, na G-5!”. Školska zajebancija na dosadnom času tehničkog, i, pun pogodak, bummmm. Oganj s Mojmila, i malo smrti, među nas.

Mali je posranko. Kako li se, ono, zvaše. Ček’, čekaj, znam, znam frajera, da: Namik Anđelić! Jeste. Samo muslimanac, a on i Mustafa Golubić, mogu tako dobro i uigrano “surađivati”, naravno u “ratnim” uslovima. Nije ni čudno to. Ma, jeb’o ti njih. Kako si ti? Šta ti, radi sin, Ma ne? Dokl’en je doš’o? Baš neki dan dok sam muz’o Šarulju na Vojničkom polju, izvjesne me džukele s bradu, pitaju, za tebe? Kažu: “Đe ti je, “vojvoda?” Mislim se, dok držim vime: Lažu! Kakav vojvoda, znam čovjeka, ti si Džo, ličilac. Dobar; moler. Čak si, ono, kad si onomade bio u Karlsrueu, radio k’o konj. Majstorski. I tada su me lagali. Govorili su mi: “Eno ti ga, Đoko šuruje sa “belim orlovima”, na poligonu puca na sjene, meta.” I, onda im, nisam vjerovao. Nisam! Jer,volio sam te, ko brata. Znaš, to, valjda…

Strčavši, spasonosno, u vinski podrum, prebirem se i kontam; jesam li zaboravio ugasiti šporet? Ne, ne onaj novi, već “kraljicu peći.” Ostalo mi, neko, pečenje, gore na šestom! Izgorjeće! Sčućuren, u podzemlju, mislim o svemu. Pa, i o nama. Našem prijateljstvu. Otkud mi, to u tako jebenom časku? Pucaju li, tamo, kod tebe, u Doboju? Ne!? Neko se dere odozgora: “Ugasi svjetlo, jebem ti mater, majmune”, krešti glas nekakva preplašena čovjeka. “Bjež’ iz lifta, ubiće te”, klapara mama, djetetu koje se u strahu, vozi dva-tri kruga, gore-dolje; šta zna dijete šta je granata. A, onaj generalov sin iz mojega “Sony”-a, i nadalje, obavještava, svoj narod, i šestu topovsku bateriju: “Elevacija 125, tempiranje: 4,5!” Težak mu, ponoćni posao, mislim, gledajući dogorijevajuću svijeću u ruci jedne našminkane gospoje. Sva treperi. Ona, i svijeća. Vele mi, neke izbjeglice, da na onom školskom igralištu, i u dvorani pored “Staroga Đure” od Doboja Muje, niko se više ne igra “između dvije vatre” i ne čuju se dječji glasići: …”pošla majka s kolodvora, de ja, de ja…”, a ni, šampionski handball turnir se… Kažu mi, sad je barazeru, tamo koncentracioni logor!? Ne bendam, ne vjerujem, ma, nahladili se. Komunistička propaganda, vjerojatno, ko prije.

Nisam te, stigao, pitati, kako ti je braco, vrag jedan? Sredi li ti, ono, s jatakovanjem četa, sa onim ustašama iz lepog ti Zagreb, grada? Pustiše li ga? Za, lovu! Znaš, ne mogu, dok pravim inventuru po glavi, da te zamislim; sa šajkaču i zlatnu kokardu na glavu i papričicu u levu usnu, bre. Kažu, kažu, dal’ lažu, na teve, da jesi to što si! Mora biti da si jeben četnik, moj prjatel’,Žorž!? A?

Nešto se, sjetih. Slušaj, i nije bilo, tako loše, na početku. Gradić Ozd u nekom mađarskom, salašu. Tu priču sam ti, snimio i na kazetu, Žorž, mon ami! Vrtili smo je, bezbroj puta, u tvom kafiću; “Kod Žorža!” Bio je to tvoj reprezentativni, deby! Fin momak, lola. Novcat, a levat, seljak iz Požege, ih. Mlado seljače, a jak ko vo. Levača ubojita, a tek šaka; ko lopata druga Smirnova iz Rusije. Svjetska!

Priča je malkice priprosta, al’ vrijedi je, ponovo, kao i bezbroj puta prije, provrtiti, k’o cigaru po ustima. Pušim je, jer nemam baš velikog izbora, kao recimo, Alija Sirotanović. Siroma’ sam al’ volem da živim, pa, eto, čuvam tu izdrkanu priču; za malo dete! Sasvim slučajno, dok smo pajkili u niskoj hotelskoj sobi, sasvim slučajno sam te, upratio. Bio si, škakljiv do ludila i besvjesti. Znaš li, možeš li se sjetiti, ono moje odijelo, boje bijele kafe, k’o kod Velikog Getsbija, tebi je, bilo malo. Zamisli, i sad ga imam i čuvam u starom orahovom ormaru. Djeca se ponekad igraju u njemu; “tata i mama”, i furaju se po kafićima, na odrasle; zavrćući rukave, jer su im ruke, male! I, tako, to. Letu štuke, letu avioni, jebal’ te oni… Kada sam te, dok si umoran legio na krevetić, a none ti virile preko ruba kreveta, slučajno dodirnuo i poškakiljao po tabanima, gle čuda! Ti si se, Žorž, panično stuštio, pod krevetić hotelske sobe u Ozdu! Šta bi? Pištao i mjaukao, k’o mala maca. Kakva je to, samo, zajebancija s tobom, bila!

Al’, nije u svemu tom, štos!? Shvatili smo te ozbiljno, tek onoga trenutka kada si gologuz, kao od majke rođen, skočio na otvoren prozor hotela, na petom, zaprijetivši očajnikom davljenika, da ćeš skočiti, ako… stvar s tobom je postala, ozbiljna! Po tebe, naravno. Bila je to tragikomična sprdačina; vojvoda iz Karlsruea, gologuz urla upomoć, a nigdje noža za klanje! U sveopštem strahu, da bi zaista skočio u ponor spasa, ohladih igru i nasta mir, Božji! No, međutim, nepovjerljiv, već kakav i jesi, ti si, sjećaš li se, Žorž, šmugnuo kroz vrata, na hodnik. Sav sretan! Ali, bez ijednog komadićka veša, za pristojan izgled… Kako to već biva, zaključah vrata i progutah ključ. Tek tada je nastalo stradanje. Apšid! “Čovjek u moru”, vikao je netko na nekom nerazgovjetnom jeziku. Požar! Vatrogasci panično jurcaju po hotelu. A, ti, moj dobri i plemeniti Đorđe, nevino kao kakvo novorođenče, s rukom gospodina Sirotanovića, na onoj stvari, začuđeno i ukipljeno stajaše uz pult jako raskošne recepcije hotela u Ozdu!

Znam, znam, i tada sam; usr’o motku! Meni, prilijepiše nogu u bulju i oćeraše van plave čete, a ti, bogumi, postade, junačina, ma, heroj Minhena iz ’72! Vodali su te, poslije, sjećam se, okolo i pokazivali, k’o mečku sa ciganskim defom! Pokazivali, k’o kakva kapitalca po tvorničkim aulama, kancelarijama mjesnih zajednica, po školama, a drugarc’a uč’telj’ca je uz sve počasti, kako to dolikuje herojima socijalističke revolucije djeci odrecitovala: “Ovo vam je Đorđe Lavrnić, olimpijski pobjednik, ugledajte se na njega i budite kao, on!”

Grmljavina je prestala. Ni je to bila oluja i kiša. Bio je to “Oganj”. Ostali smo u mom stubištu, svi živi… Čekamo zoru i novi dan. Ne znam, gdje si i da li si još jako škakljiv, ko nekad, jel? I, da znaš, imam ovdje, jednu nojevu perušku. Čuvam je, za tebe. Kakva bi to, samo, bila smrt. Grozno. Umrijeti od smijeha! Od prijateljeve ruke, vojvodo, a!? Ti, i ne slutiš, da bi tako moglo biti. To je vrlo teška stvar.

Piše: Memnun Idžaković (Oslobođenje, 25.11.2008.)
Foto: Senad Gubelić

Objavljeno u: Osvrti

Komentari zatvoreni.