ČEMU NAS JE RAMAZAN NAUČIO?

| 15/06/2018

Kada bi čovjek brojao Allahove blagodati, ne bi ih nikada nabrojao. Kada bi mjerio njihovu važnost, nikada ih ne bi izmjerio. Sve su nebrojene i sve su nemjerljive. A u ramazanu tri su bile najistaknutije: zdravlje, voda, hrana. Sve tri su međusobno uvezane, jer od načina ishrane i njene kvalitete ovisi i kvalitet zdravlja.

Zdrav čovjek je onaj kojeg zdravlje služi. Bolestan je onaj koji mora služiti zdravlju. U ramazanskim danima visokih temperatura, na mjestima daleko od hlada, svaki postač je za svoj iftar maštao o maštrafi hladne vode. Ni o zlatu ni o srebru. Nikad kao tada i nigdje kao tu na površinu ne izvire značaj vode od koje je sve živo stvoreno.

„A da hoćemo, možemo je učiniti slanom.“ (Kur’an). Održavanje darovanih blagodati i njihovo unapređenje postiže se zahvalom Onome koji ih daruje, sve, pa i tri nabrojane: vodu što je bistra i pitka, a ne prljava i slana, hranu što nam snagu za sve napore daje i zdravlje koje nas služi i u mladosti i u starosti.

Da bi nahranio dušu, čovjek mora izgladniti tijelo, da bi dotakao nebo, čovjek mora sedždom poljubiti zemlju. I to je ono čemu nas je ramazan naučio.

Naposljetku, naučio nas je da je čovjek istinski slobodan samo onda kada istinski robuje Gospodaru svjetova, a da je zarobljen samo onda kada sebi da slobodu u svemu i prema svemu, odnosno kada se slobodno podčini robovanju niskih i visokih strasti. Ta sloboda u robovanju Allahu se živi i osjeća. Ona je smisao ljudskog postojanja, jer sve ono čemu čovječanstvo robuje mimo Allahu je zapravo manje od čovjeka i ne zaslužuje da mu se čovjek podčinjava. Jedino kada Allahu iskreno robuje osjetit će da se te stvari podčinjavaju njemu.

Naučio nas je ramazan da je puno berićeta u onom što imamo od imetka, važnije nego mnogo imetka bez berićeta u njemu. Naučio nas je da sadaka uistinu ne umanjuje imetak, te da će onaj ko je spreman da imetak dijeli biti od onih koje će Allah upućivati stazama na kojima se imetak nalazi. Naučio nas je svakako da je čovjekovo samo ono što da, a sve ostalo je imetak njegovih nasljednika.

Moderni čovjek radi da bi slavio, vjernik radi slaveći. To je najočitije u ramazanu. Zahmet koji post traži, svoje postače nije činio nervoznim i odbojnim. Štaviše, bili su prijaznih lica, ukrašenih osmjesima, radosni što poste, radosni na kraju svakog dana kada ga završe.

Naplata je na kraju posla najkorisnija, stoga se niko bajramu ne može radovati kao postači. Oni se osjećaju oslobođeno, poletno, svjesni da su i u ovoj godini izvršili veliku dužnost posta uviđajući njegova dobra koja im je sa sobom nosio.

Oni su u njemu bili komotni, jer im srca nisu bila tijesna, jer je komotan i on sam. Oni se s njim opraštaju pomiješanih osjećanja, radosni i tužni u isti mah: radosni što su bili u stanju da isposte ramazan, tužni što znaju da je prošao mjesec u kojem se svaki farz računa kao sedamdeset farzova izvan ramazana, a svaka nafila kao farz izvan njega.

Žale za njim jer samo u njemu imaju noć bolju od hiljadu drugih noći u kojoj je zemlja ispunjena dovama dragom Allahu dž.š. I ne samo zbog toga, nego i zbog činjenice što nikada nisu blizu, a ni bliski jedni s drugima kao u ramazanu.

Postači su zbilja najvrjedniji ramazasnki ukrasi. Neka im Allah ukabuli djela i neka ih poživi do narednog susreta sa ramazanom.

Imam Hadži Ibrahimove džamije Vedad ef. Limo

Objavljeno u: Hronika

Komentari zatvoreni.