DAMA I DANGUBA

| 12/02/2015

ssddee

Biti žensko je stvar rođenja, biti žena je stvar godina, ali biti dama je stvar izbora“

Sjedimo i pričamo nakon dugo, dugo godina. Poznajemo se iz školskih klupa i sasvim slučajno te januarske sunčane subote sreli smo se na ulazu u jednu od dvije drogerije u našem gradu. Ona spada u markantne osobe koje jednostavno ne možete a da ne primijetite. Ja sam imao zadatak da supruzi kupim boju i lak za kosu, čvrsto sam držao u ruci papirić sa nazivom proizvođača i numeričku oznaku boje, iako priznajem redovno to kupujem, a uvijek  zaboravljam  te „važne podatke“. Brzo smo se dogovorili da se poslije kupovine nađemo u obližnjem kafiću i evo sjedim sa svojom nekadašnjom školskom prijateljicom, pijemo kafu i evociramo uspomene iz ne samo prošloga stoljeća, nego i milenijuma.

Nisu to samo evociranja, to su i razmjene o onim informacijama iz života prijatelja koji se ne viđaju često, pa i o nekim svojim obiteljskim dešavanjima, jer kako ne živimo u istom gradu, stvarno je dug period i mnogo toga se interesantnog izdešavalo i jednom i drugom. Gledam ispred sebe damu, lijepu ženu, otmjenu prefinjenih manira, staloženu i dalje na prvi pogled misterioznu, ali i obrazovanu osobu koja cijeni „sitnice koje život znače“. Ona je uvijek bila ta koja je prirodno njegovala sve ženske atribute. Hodom se izdvajala u masi, redovno razlikovala večernju od dnevne garderobe, kozmetički tretmani, savršena linija, izazivala kod oba roda divljenje i poštovanje. Veliki borac za svoje ciljeve, gledajući je imam dojam da se ništa za toliko godina promijenila nije. A onda, uz novo zapaljenu cigaretu se „otvorila“:

Damira sam upoznala u Sarajevu, preko zajedničke drugarice. Nikad nisam ni sanjala da ću tako brzo pronaći osobu sa kojom mi je izgledalo da mogu da ostvarim svu planiranu sreću i ispunjenost. Sjećajući se spiska osobina koje moj budući morao da posjeduje, mislila sam evo sudbina je poslala Damira. Sve je tada sa njim ispalo mnogo bolje, nego što sam i htjela da poželim. Zajedno smo planirali lijepe stvari, davao mi sigurnost kao pravi zaštitnik, pouzdan kao muž i prijatelj, otac za poželiti, osoba za „ostariti zajedno“.

Ti znaš da sam bila učenik generacije, fakultet i magisterij u Beču. Bila sam jedan od najmlađih doktoranata, a Damir „zapeo“ na drugoj godini fakulteta, pa ni makac. Dobro, imala sam ja uvijek super platu kao univerzitetski profesor, tako da se nisam puno ni zamarala Damirovim „kašnjenjem“. Ali vrijeme dokazuje da je svaki neradnik navikao živjeti na tuđoj grbači i što je još gore, on Damir je bio poput pauka koji je uložio puno vremena u „pletenje mreže“, sve dok ja-žrtva nisam upala unutra. Ono što si kao supruga, majka ne mogu oprostiti jest sljepilo pokraj zdravih očiju.

Damir je jednostavno bio zaražen „sindromom“ besposličara, neradnika, prodavača magle, dangubom. Moj bivši muž nije se rodio neradnikom, on je postao neradnik. Od malena nije stekao radne navike, imao je sve servirano na tanjiru, izvježbao se da drugi vuku za njega. On je jednostavno rad doživljavao kao nepotreban napor i trajni stil života, uživao je u ljenčarenju, besposlici i da živi poput parazita, na tuđim leđima, ne razmišljajući ni trena da na taj način dovodi svoju obitelj na rub egzistencije, u provaliju.

Bila sam ja duboko svjesna da fenomen nerada nije kod moga „Radiše“ prouzrokovan zbog inače visoke nezaposlenosti, niskog stepena obrazovanja, nego bagatelisanja svake kritike, svojevrsnog prezira prema ljudima-radnicima i njihovog podcjenjivanja. Neradnik Damir je tako postao ugroženost za cijelu obitelj, mene i naše dvoje djece, nedostatak financijskih sredstava, naravno Damira nije interesovao – on mora imati novac, tekući životni troškovi i maksimalno izbjegavanje roditeljskog odgoja sve je to njegova univerzalna nepoznanica. Znao je moj prodavač magle u svom društvu istomišljenika dobro da glumi ozbiljna i prezaposlena, usta su mu nerijetko bila puna velikih projekata, pametovanja, naravno živječi na visokoj nozi, galantno trošeći moj novac i propagirajući savršeni oblik nerada.

Danas sam Doktor ekonomskih nauka, predajem na fakultetu i vjeruj mi da često pomislim da negdje tamo postoji školska ustanova za proizvodnju danguba, lijenština, besposličara gdje se rad proučava kao sistemsko iskorištavanje tuđe snage i sposobnosti, nepotreban napor, besmislena patnja značenja i važnosti vlastitog rada. To je izgleda stvaranje stila života koji postaje dio općeg mentaliteta i ponašanja.

Kako sam se raspričala, ali možemo još po jednu kafu…

Objavljeno u: Hronika, Osvrti

Komentari zatvoreni.