GENERACIJSKI JAZ – TOLIKO MNOGO PROMJENA ZA TAKO MALO VREMENA

| 10/02/2013

visoko-fgh

 „Ljudi se mijenjaju“, stara izreka koja se danas, čini mi se, treba promijeniti. Više se ne može reći da se ljudi mijenjaju, ljudi se kvare. Sve se kvari: životni standard, kvalitet hrane, vode i zraka, pa su se i ljudi pokvarili – valjda je to neki logičan slijed dešavanja.

Gdje je nestalo ono vrijeme kada su se djeca krišom prikradala komšijskom voćnjaku, kada su igrala žmire do kasno u noć, kada su od jutra do mraka bili vani. Tada su imali zdrav život, nije se za svaku sitnicu išlo doktoru jer su djeca bila otpornija, imali su bolji imunitet jer su jeli zdraviju hranu.

Djecu više rijetko kad možeš vidjeti vani, ako se i igraju napolju onda je to neka igra puna nasilja po uzoru na sadašnje animirane filmove i serije koji se emituju. Većinom moraju da piju sirupe i tablete da poprave imunitet ili apetit, jer potrebne vitamine i minerale ne unose hranom koju jedu. Nisu navikla da jedu zdravu hranu, ne vole da piju domaće mlijeko, ne vole jesti povrće, omiljena hrana im je brza hrana od koje se samo debljaju i imaju više štete nego koristi.

Danas djeca ne znaju šta je igra žmire, ganje, drvene Marije, Sandokana ali zato znaju igrati San Andreasa, Counter Strike-a i drugih kompjuterskih igrica, jer provode po čitav dan za kompjuterom.

Nekad je Bosna bila čista, čitavo ljeto smo se okupljali na njenim obalama, kupali se po čitav dan, jeli kukuruze, krompire i jabuke pečene na žeri a koje smo krali iz okolnih voćnjaka i njiva. Takmičenja ko će duže roniti, ko će izvesti bolji skok sa obale, čiji će kamen više puta odskočiti na površini rijeke danas su prošlost, djeca se više ne igraju oko Bosne, samo još ribari odlaze do rijeke koja je zagađenija više nego ikad.

Djeca su se penjala i jela trešnje, ašlame i višnje, lomeći grane toliko da su svi mislili da dogodine neće nikako imati plodove, ali one su svake godine rađale sve više. Danas te voćke imaju malo ili nimalo plodova i ono što rodi sasuši se jer ih više niko ne bere, više se niko na njih ne penje. Niko o njima ne brine jer nisu ničije vlasništvo a ljudi samo brinu o onome što je njihovo, ono što nije njihovo ne treba ni imati plodove.

Tada ljudima nije smetalo da djeca beru plodove njihovog truda i rada. Vjerovalo se da će sve bolje rađati i uspjeti ako se djeci ne brani da to beru i jedu. Danas, voćnjaci su ograđeni visokim ogradama, sve voćke se prskaju hemijskim sredstvima protiv štetočina. Ako ubereš ijednu voćku, u roku od pola sata vlasnik voćnjaka će ti doći na kućna vrata da se žali što bereš njegovo, a nekad smo se znali okupljati u grupama i „uvaljivati“ se u tuđe voćnjake a da to nikom nije smetalo.

Ljudi su se toliko distancirali jedni od drugih da je normalno da se komšije, čije su kuće udaljene deset metara jedna od druge, ne vide i po nekoliko mjeseci. Više nema odlazaka na sijelo i okupljanja kako bi se igralo karti i jeli krompiri pečeni u rerni ili pravila četenija (četen-halva). Danas kad se dogovara da se sastane kako bi se pravila četenija, oni koji se dogovaraju odustaju jer se ne mogu dogovoriti ko će koje sastojke donijeti i dati, jer je sve poskupilo – finansijska kriza nije nikog zaobišla.

Kako se za tako kratko vrijeme toliko mnogo stvari promijenilo? Kako su se ljudi tako brzo distancirali jedni od drugih i počeli se radovati tuđoj nesreći? Očito je da se stara vremena i običaji gube i da se ne mogu vratiti, razvoj tehnike i tehnologije je od nas napravio mašine kojima je prioritet rad i zarada, kojima je društveni život posljednji na listi prioriteta. Generacije koje dolaze sve su manje otporne na vanjske uticaje, sve se manje druže a bolesti koje se pojavljuju sve su gore i sve teže za izliječiti. Nama koji smo odrasli u poprilično zdravom okruženju ostaje samo da gledamo i žalimo za dobrim starim vremenima.

Objavljeno u: Osvrti

Komentari zatvoreni.