HVALIMO LI SE NA DRUŠTVENIM MREŽAMA SVOJOM DJECOM ILI SAMO TRAŽIMO SAVJETE

| 10/01/2019

Društvene mreže su čudo – nekad me više zabavi čitanje samih komentara ispod nekog posta, toliko da sam post mogu i preskočiti. ali, ovaj jedan nisam preskočila, kao niti sočne komentare ispod njega. Htjela sam i ja prosuti svoju kapljicu mudrosti pa sam se raspisala. Napisah kapljicu koja se pretvorila u kaplju, pa onda i u kantu dobrih savjeta i taman da stisnem onaj nesretni enter – kad li – ništa! Što se dogodilo? Admin je zaključao post za daljnje komentiranje. To se dogodi kad se uneseš u komentar i ne obratiš pozornost na takvu sitnicu.

Uglavnom, jedna je mama u jednoj virtualnoj grupi odlučila zatražiti savjet drugih roditelja kako zabaviti svog trogodišnjaka i kako unaprijediti njegovo već stečeno znanje i vještine. A popis tog znanja i tih vještina bio je doista impresivan. Malac je već znao brojati na hrvatskom i kako to kod djece već obično bude, na engleskom. Na hrvatskom, ako me sjećanje služi, do 20. Na engleskom do 12. Znao je boje na hrvatskom i engleskom, sva slova i brojeve i već uči čitati. Mama je, naivno ili svjesno, objavila i neke šablone s jednostavnim rečenicama za učenje čitanja. Možda je toga bilo i još, ne sjećam se više jer dnevno pročitam gomilu tih postova koji su, hajdemo to tako reći, zanimljiviji od onih “je li ova kobasica pokvarena, ima čudnu boju”.

Uglavnom, piše mama kojoj nedostaje ideja, oni žive negdje gdje baš nema puno djece i dečko nema puno prijatelja, pa tako krate i provode dane. Sada kad sinek već zna toliko toga, ona bi željela ideje  što da još rade i uče i kako da to sve primjenjuju. U postu još hrabro napiše kako ona smatra da dečko zna “jako puno za svoju dob”.

Moram priznati, koliko god da ljudi možda ne dijele moje mišljenje, uvijek kada pročitam ovakav post ili nešto slično, imam osjećaj da se ljudi hvale. Možda sam ja odgojena da budem preskromna i da ne obznanjujem pozitivne stvari tako javno, možda sam iskompleksirana, možda sam ljubomorna, možda imam izopačeno razmišljanje, tko će ga znati, ali takav dojam uvijek dobijem. I nekako su mi ti ljudi uvijek smiješni. Pomislim si, nemate li nekog drugog, živog, od krvi i mesa u svojoj okolini da podijelite s njim svoja postignuća, nego morate priznanje tražiti u virtualnom svijetu od ljudi /prijatelja različitih životnih priča, odgoja, situacija, razmišljanja. Jeste li toliko naivni da mislite da razmišljaju upravo kao vi i da će vam se diviti i pljeskati vam ili vam možda otvoreno zavidjeti što vam je dijete tako pametno i napredno.

Onda, kada stignu zlobni komentari, mama je u čudu. Ili pobjegne iz grupe brže nego što je u nju i primljena ili se brani rukama i nogama. Kreće vrijeđanje i prepucavanje. Mama je valjda u čudu. Zašto se ne divite mom djetetu koje svašta zna. Nisam htjela ispasti hvalisava i bahata. Sam osam htjela objektivno napisati kako je, a vi da mi pomognete. Zašto ste takvi?

Valjda zato što na internetu, više nego igdje vrijedi ona “sto ljudi – sto ćudi. Još kad si anoniman i virtualan iz udobnosti svoje sobe, možeš opanjkati po drugome onako kako mu u lice možda nikad ne bi sasuo. Izađe iz tebe sva gorčina koju nećeš istresti u lice prijateljici koja te nervira i isto ti se tako hvali, ali sve ćeš do zadnje reći ovoj nesretno anonimnoj koja nije znala što ju je snašlo.

Dakle, prvo što sam pomislila, o majko mila, sve i da ti dijete rješava zadatke iz matematike za sedmi.  osnovne, pa ne moraš to tako napisati. To je po meni isto kao da ja napišem, čujte, imam super posao, zarađujem 15 000 kuna mjesečno, trebam ideju kako da taj novac pametno uložim da bi mi donio još više zarade. Neki će reći, pa zašto ne. Zato što se isto pitanje može postaviti na način da se ne preseravamo – kako i gdje uložiti pare da dobijemo još više para. Drugi će reći, pa to je grupa roditelja, zašto ne napisati što sve mali može? Da se vidjeli komentare, dobili biste odgovor zašto.

Stigla su jedan ili dva savjeta dok nije krenuo prvi koji je rekao nešto ovako:“Bože mili, pustite dijete da bude dijete. Dijete bi se trebalo vani igrati, a ne sjediti kući i učiti čitati”.

I kreće lavina.  Da je bilo 50 pozitivnih komentara, tko zna da li bi se itko usudio prigovoriti, ali ovako su svi valjda jedva dočekali da nadobudnoj mami skrešu ono što misle. A misle da ona liječi neke vlastite frustracije (koje SAMO mi znamo) maltretirajući svoje dijete da uči, dok je u stvari normalno za djecu te dobi da budu ono što jesu – bezbrižna djeca.Želi da njezino dijete bude bolje od svojih vršnjaka i zato ga forsira, grozna je prema njemu, preambiciozna, radi djetetu štetu jer će, kada dođe u školu, crkavati od dosade. Neki su uljudi pa se i ispričaju zbog onog što napišu. Na primjer: “oprostite, ali ja mislim da ste se vi samo željeli pohvaliti svime što vaše dijete zna”.

Posebno je oštra bila jedna žena koja se predstavila kao teta u vrtiću. Mamu je oprala uzduž i poprijeko, zašto ne vodi dijete van, neka joj dijete skače po blatu i lokvama, da to nije normalno, jel ona to dobro vidi, rečenice za čitanje…

Drugi pišu da su i njihova djeca pametna i da svašta znaju (da drugi ne bi pomislili da ove mame koje napadaju imaju priglupu djecu), ali one ih ne teroriziraju nepotrebnim stvarima već su najsretnije kad njihovi pilići skaču po prirodi nesputani  i veseli.Zaključak: Želite li izbjeći virtualni linč, koji može biti bolan kao i ostali linčevi, pazite što objavljujete na društvenim mrežama, jer tamo nema cenzure. Što posijete, drugi će i pobrati i zaliti i zgaziti.

Tražite li savjet, možda je najbolje da pitate za savjet, bez popratne priče koju će svatko shvatiti na svoj način i sukladno tome, prokomentirati.

Dok sam stigla do toga da i sama upišem komentar, moje se mišljenje promijenilo. Ne zato što sam se sažalila nad mamom djeteta – genijalca, nego jer sam stigla promisliti što sve moje dijete zna i zašto. Neću sad to ovdje pisati da me ne bi netko na granu objesio, ali u moru tog znanja ima i jedna kvaka.

Evo na primjer, moje dijete je jako nedruštveno i ne voli upoznavati novu djecu, osjeća se ok sa svojim prijateljima i u vrtićkoj grupi. Ja bih voljela da nije tako, ali je. Kako se to dogodilo, ne znam. Ako je puno djece u parku, ona ne želi u njega. Općenito ne voli gužve. Što da radim? Da ju guram bez obzira na sve? Neću. Često smo vani, ali nismo nikad po 5 – 6 sati u parku kako neke mame pišu. Ako smo vani tri sata, ona druga tri smo kod kuće.Dijete je počelo pokazivati zanimanje za razne stvari. Bolje da je učim nečemu nego da visi s tabletom ili da bulji stalno u TV. Nisam nadobudna i ne želim najpametnije dijete. No, nemam previše izbora oko aktivnosti koje su nam na repertoaru. Voljela bih da se želi valjati u blatu. No, ništa od toga. No, zato uživa u vježbenicama i raznim zadacima.

I to što neko dijete s tri, četiri godine zna pisati i čitati i tko zna što još (ili što njegov roditelj ima potrebu to znanje ponekad i prenapuhati), ne znači da će u životu biti uspješno i sretno. Čemu onda planuti na ljude koji imaju očajničku potrebu to isticati?No, s druge strane pomalo me brine još jedna činjenica. Nekad se isticalo da je znanje moć. Danas je, ispada, sramota. Ili je sramota samo u određenim godinama. Ono, kad su ti tri i kad već znaš slova. Meni moje nikad nije odmoglo. Učimo dok smo živi. Zašto ne bismo započeli što prije? Bez da nam drugi to moraju blagosloviti.

I za kraj, naravno: Baš bih voljela znati je li žena stvarno htjela samo savjet, dok je djetetova znanja posve nevino spomenula, nesvjesna kakvu će to lavinu pokrenuti? Ili ponekad nemamo gdje, pa se na društvenim mrežama moramo pohvalimo nečime te usput zatražiti i podršku potpunih neznanaca?

(Sanja Bubalo, djecjaposla.com)

Objavljeno u: Hronika

Komentari zatvoreni.