“JE LI KINO ŠTO JE NEKAD KINO BILO”

| 10/01/2016

visoko-gradsko-kino

U našem Kiseljaku puno je toga što je nekad bilo, a više nema. Postavlja se pitanje svih pitanja “JE LI KINO ŠTO JE NEKAD KINO BILO”?! I šta je glavni razlog, a razloga je mnogo, opšta letargija, pasivnost ili piraterija. U vremenu prvo videoteka, pa DVD-a, USB-a i kompjutera, kada se novi film po izlasku u roku od “promptno” može skinuti sa Interneta i pogledati, većini mladih nije ni zanimljivo uživati u dobrom filmu, prije će da zaigraju neku novu video igricu ili prosurfaju Facebookom.

E’ izlazak u kino i gledanje filma, bio on dobar ili ne, nekada je bilo glavni kulturni događaj gotovo u svakom gradu pa tako i u našem Kiseljaku. Kino je egzistiralo u okviru Narodnog Univerziteta. Svako od nas ko je bio u tom kinu ima svoju priču o tome i od prilike svodi se na isto, povijest je u nama koji se toga sjećamo. Pogledajmo što je od tih naših sjećanja ostalo. Djecu Kiseljaka iz toga vremena kino asocira i priziva im upravo te dane djetinjstva nekih nedeljnih matineja sa crtanim filmovima i prije toga obilnim slatkim obrokom kolača od rolata, šampita, cigli i baklava u nekadašnjoj Šaljinoj slastičarni, koja se nalazila preko puta.

Posjetitelji su u kinu sjedili na drvenim stolicama i uživalo bi se u svakom filmu, posebno kaubojskom, ljubavnom a ratno-partizanski su dominirali (posebno kad je trebalo da poskupi nešto od osnovnih namirnica). U kinu su nekada na projektoru radili legendarni Tica, Ilija-Kindžija, Šačir i to ne samo na projektoru, radili su sve: od prodaje karata, krečenja kino sale i pratećih prostorija, do održavanja istih.

Filmovi su dolazili u metalnim rolama, a svaki film su morali ručno premotavati i onda zamislite kada je došao jedan “Prohujalo sa vihorom” ili ko voli više “Zameo ih vjetar” koji traje preko 3 sata i čini ga 12 rola, koliko se to moralo dugo premotavati. Obzirom da su imali samo jedan projektor, po završetku čina, palilo se svjetlo i puštala ponekad muzika dok novi čin, odnosno nova rola bude montirana na projektor.

To je bila prilika za koncerte grupnog zviždanja, puštanje neartikulisanih glasova, iznenađenih pogleda onih kojima je bilo prekinuto ljubljenje i onih drugih iznenađenih koji su tu priliku koristili da otkriju novozaljubljene za svoj novi trač. Kasnije su kinooperateri dobili i drugi projektor pa te pauze više nisu bila potrebne. Mora im se odati priznanje, bili su to pravi promicatelji kulture “VELEMAJSTORI” prvog umjetničkog reda. Tu je i neizbježna uz svako kino čekaonica, pa tako i uz kiseljačko kino sa nezaboravnom baba Ankom i ostalim personalom.

Ono sa čime je sve počinjalo i završavalo su “famozni” filmski plakati, koji osim dolaska u kino možda su bili atraktivniji i od samih filmova za koje su ne samo djeca pored staklenih izloga gdje su plakati bili obješeni čekali u redovima sa određenim adrenalinskim stanjem da bi ga dobili. Bilo kako bilo zlatne godine, ko je tada živio-živio je, a ko nije ko zna kada će.

Pitanje je svih pitanja: “JE LI KINO ŠTO JE NEKADA BILO IL’ JE KINO SADA”?

Objavljeno u: Hronika

Komentari zatvoreni.