“KAFELOGIJA”

| 22/05/2017

Imao je crte lica koje se ne pamte, da, imao je jedno od onih lica koja se brzo zaboravljaju. Jednostavno jedna od onih osoba koje se pojave iz mase i nestanu opet u toj masi i kao da nikada nisu ni bila tu.

A on prvo što je toga jutra primjetio bilo je da se nalazi u čaršiji koja živi život na poseban način, bar se njemu tako učinilo. Radovala ga je ta užurbanost prolaznika koji su istovremeno koračajući ka svome cilju međusobno na ulici glasno komunicirali, žustro gestikulirali prividno stvarajući neku malu dramu. Imao je dojam da odmah dijeli njihove emocije, baš sa svakim od tih nepoznatih prolaznika i samim time uklapa se u harmoničnost sredine u koju je stigao.

Otac mu je konačno odlučio da on njegov sin poslije propale po treći put iste godine napusti studiranje, te dođe u ovaj grad i izuči zanat.

Nana poznata mu samo iz priče njegovog oca odavno je živjela sama, otvorila mu je širom avlijska vrata i uvela ga u kuću kroz tek oribani ganjak. Nije ga ni upitala za ime, ponašala se kao da joj ulazi u kuću po hiljaditi put. Još dok je skidao cipele kroz odškrinuta vrata od kuhinje osjetio je miris prženica i bijele kafe. Staroj nani je još prije mjesec dana od brata bio najavljen njegov dolazak. Ništa slučajno, jer nanin brat je bio prijatelj njegovog oca još iz davnih vojničkih dana.

Poslije doručka pokazala mu je sobu. Bila je to jedna od onih starinskih soba u kojoj sve odiše bijelinom od svježe okrečenih zidova preko prekrivenih čipkom-kerom, neprolazne ljepote kalufnih jastuka na podugačkoj sečiji, pa sve do bijele posteljine na metalnom krevetu. Zakoračivši preko širokog žutog praga u sobu osjetio je miris sapuna, koji kao da je dolazio iz svakog čoška sobe. U lijevim poluotvorenim vratima furniranog trokrilnog ormara stajao je ključ. Soba je bila od zida do zida zastrta šarenim čilimima. Na zidu preko puta ulaznih vrata stajao je sat sa klatnom. Sat nije radio, ili je bio neispravan ili ga niko nije dugo vremena navijao. Izlazivši iz sobe nana se prenaglo za njene godine okrenula i u ruku mu tutnula ključ od sobe. Nije nana bila mnogo pričljiva, ali je u njenim očima odmah primjetio blagi sjaj koji mu je sve vrijeme ukazivao na dobrodošlicu.

Vrijeme je brzo prolazilo, do kasno navečer je ostajao na poslu, bolje kazano obuci jer i poslali su ga njegovi da izuči zanat. Ujutro nije ranio jer tako je bilo i dogovoreno sa majstorom na poslu. Nana ispeče kafu, te je zajednički popiju njh dvoje ili sa još nekom od naninih komšinica. Svako jutro pijući kafu u tom društvu imao je priliku da upozna mnoge nanine komšinice i njihove životne priče, njihove radosti i probleme. Nana je bila odavno njihova “kutija”, gdje su kone “praznile dušu” uz kafu i odlazile svojim kućama prilično rasterečene.

Jedno jutro opet ispijajući zajedničku kafu sa nanom i jednom od njenih komšinica primjetio je da je nanina kona okrenula fildžan i onako više od šale predložio da on pogleda “šta kaže” u njenom filđžanu.
Sve baš sve je koni pogodio, a kako i nebi kad je često dolazila kod nane i “praznila dušu”. Za kratko vrijeme pročulo se prvo u komšiliku, pa i dalje o njegovoj “specijalnoj” sposobnosti.

Pokazalo se da je nana kvalitetan asistent, prije bi se moglo nazvati njegovim suradnikom. Pored toga što je nana pekla kafu raspolagala je velikim fondom informacija tako da je blagovremeno bio obavješten o lijepim i manje lijepim brigama novih “kafeklijenata”.

Onaj furnirani ormar od punog drveta u njegovoj sobi ubrzo je bio pun bonbonjera, čokolada svih veličina, kafe, šečera u kocki, raznih sokova, a ni sume novčanih priloga nisu bile zanemarljive. Kao pravi partneri u biznisu svako od njih dvoje odrađivao je dio svog zadatka i adekvatno tome bio i nagrađen. Nana promjeni dotrajalu stolariju, uvede telefonski priključak, zamjeni stari tv novim u koloru i ode deset dana u banje. Tu upravo i nastade problem, veliki problem baš zbog odsutnosti nane.

“Kafeklijenti” nastaviše dolaziti istim tempom. Uspjevao je on nekako da zamjeni nanu u kuhanju kafe ali njene dragocjene kosultatske usluge bile su nenadoknadive. Pokušavao je uporno telefonom nanu da kontaktira u banjama, ali nanin slab sluh nije dozvoljavao njena kvalitetna uputstva.

“Kafeklijenti” su svakim danom sve u većem broju dolazili. Taj kobni dan na vrata je ušao jedan bračni par. Na poznatom licu gospodinove supruge, koja je bila i jučer tu ali sama, primjetila se nervoza. On se brzo prisjetio da jučer kada je gledao u njen fildžan gospođa mu je naglasila na sumnju da njen suprug ima ljubavnicu, ali mu je zaboravila da kaže kako je njen muž i komandir policije, što se dalo i primjetiti po njegovoj pedantno popeglanoj policijskoj uniformi i mrko poprjekom pogledu…

Objavljeno u: Hronika

Komentari zatvoreni.