LIJEPA RIJEČ

| 28/09/2018

Kad god nas spopadnu dunjalučke morije i nekakav nevidljivi teret se natovari i o’zgor i o’zdol, a najviše u nama samima pa neda dihat, neda mislit kako Bog zapovjeda neg kako mu anamo on išareti.

Vala sam ti nakav.
Jel nako nakav il je od vremena?

I nako i od vremena, nakav svakakav, jal nikakav. Ne umijem ti rijet.
Dojde to insanu, jer insan ima dvostruku dušu, jenu za živjet, a drugu za mislit o životu, dok hajvan ima prostu dušu, ha se najede i razmnoži ode plandovat i ne misli niočem. Rahat s pameti. Insan mora najprije sebe namirit pa onda druge, ženu, djecu i sve po redu, bezbeli i nanu i dedu.

Haj sve bi to on lahko i nekako da ne mora poslije o tom mislit: “Eto sve sam namirio i svi su zadovoljni pa bi sad i ja mogo uživat, al jok, neda đavo mira, treba opet sutra sve namirit, pa prekosutra, čitavu heftu, čitav mjesec, godinu i sve tako dok je insan živ života svog. Radit, mislit i o svemu se brinut i sikirat.”

Kad si ovako nakav nekad je dovoljna lijepa riječ da ti razbistri. More bit će i doć odkog se i đi se najmanje nadaš. Ko će ga znat!?

Iz Hadžibegove druge Hafiz

Objavljeno u: Hronika

Komentari zatvoreni.