MIMO SVIJETA

| 21/11/2018

Poš’o neki dan da se podašišam i sve kontam, Bože, koji li je danas dan i kad se ono ne valja šišati, jal utornikom, jal petkom?

U mene bi mati reci: „Sve su vam to babine gatke, jedino što ne valja ništa radit’ petkom prije džume, a ha ljudi sklanjaju, radi šta ti je volja.“

Nikad nam nije dala ništa lijevom rukom držati, ni kašiku, ni olovku, veli, na lijevom ramenu vam šejtan, naletosum, sjedi i naređuje da sve naopako radite. Kad bismo mi pođi navući prvo lijevu cipelu ili, ne d’o Bog, lijevu nogavicu, ona bi zgromi na nas:

„Ne slušajte šejtana, nalet ga bilo, on vas navraća da sve naopako radite.“

Najmrže joj je bilo kad bi joj ko dođi tražiti da uzajmi šibicu ili soli. Znala je govoriti:

„Ona će me Šerifa iz vjere istjerat’, znade da ne valja to uzajmljivat’ a jope traži, maksuz. Ne mogu da joj ne dam jer zna da imam.“

Kad bi god ugledaj meso znala je rijeti:
„Ja lijepog mesa, ne d’o Bog ga usnit’.“

I dan-danas ne znam jesam li ljevoruk ili sam dešnjak. Kad sam ono počeo učiti pisati sama mi olovka leti u lijevu ruku, a mati na me:

„Ne slušaj naleta, turi tu olovku u desnu šaku, neće ti otpast’.“

Kako mati tako i učitelj. Ja olovku u lijevu, a on štapom po njojzi. Toliko me je izudarao, haman mi je prste prebio, da je nisam više mogao ni držati u lijevoj ruci. More biti mi je zato rukopis kao u djeteta, kao da lijevom pišem. Nije u onaj vakat bilo lahko biti maksum košto nije ni u ovaj ako si imalo drugačiji.

Hotio sam vam rijet kako ne valja mimo svijeta, a ne valja vala ni za svijetom.

Nego ti nako nekako. Ne umijem ti rijet.

Objavljeno u: Hronika

Komentari zatvoreni.