OSTA MI AH NA ŽIČARU

| 27/01/2016

zicara hadzibeg

Znade li iko hoće li šta bit od one naše žičare, jer se ja, neš mi vjerovat, nikad ne provoza u njojzi, a saš čut i što:
Kad je ono sagradiše pedesetdevete, a more bit i šesete, svijet navalio ko mahnit.

Ufatio se red, haman do pivare. I haha i haha… dojdo smo i mi bome na red. Uniđoh ja prvi, reko da prifatim djecu, a ona gondola ljulja li ljulja.

Reko sebi, valja doć u ovom čamcu do Trebevića.
Kad se onaj moj Hamo raskrivi pred onlikim svijetom, ko da mu kožu gule. Ko biva, neće unutra, prepo se.

Zgrabim ga nako pod ruku, da ga unesem a on se ufatio rukama za vrata a nogama zapeo…Ne mogu mu ništa.

Zagalami onaj svijet, biva da krenu i mi moradošmo izić. Još smo ga sahat ubjeđivali, ma ni čut, namah vriska i cika.

Probavali smo još nekolko puta, al umjesto na Trebeviću ja završim kod Sameka, a Fata odvede djecu jal u Pionirsku, jal na Vrelo Bosne.

Osta mi ah da se provozam žičarom.

Nešto kontam: Kad je mogo onaj mali Osmanagić od ničega napravit piramidu, a Ante i Branko od svačeg Olimpijadu, što ne bi kakav naš jal turski, jal arapski Faraon, mjesto piramide sebi napravio žičaru pa da se i ja provozam u njojzi, makar jenom u životu.

Objavljeno u: Hronika

Komentari zatvoreni.