PRIČA O SAHATU

| 30/10/2016

sahat

U mene nana Subhija, kad je došla za mog dedu Atifa, donijela u miraz zidni sahat na navijanje sa arapskim brojevima, baš ko na sahat kuli kod Begove džamije…

Držala vazdan ključ zavezan na učkuru od dimija i svaki utornik tačno u podne ga navijala sve do svoje smrti. Nikom ga nije dala u ruke, veli, puknuće mu feder i moreš ga bacit. Nama djeci bio sahat zabremedet, ko kad u onaj vakat nije bilo kake tehnike ko danas, pa bi se iskupi svakog utornika, tačno u podne da gledamo kako nana Subhija otvara stakleni poklopac, tura ključ u šubu iznad broja ٦, i navija li navija. Tišina, može se čut kako se unutra zubčanici jedan preko drugog valjaju i zatežu feder.

Nana Subhija bila pametna žena, al kad se ono prvi put pomjero sahat nikako nije mogla skontat: Ila, ukrali su nam jedan sahat, ko će nama sad taj sahat vratit’!? I nemereš je ubjedit. Taj njezin sahat bio je tačan po godine, a po godine je kasnio. Nije ga dala pomjerat.

Tek je sad razumijem, ko star insan pa mu je svaki sahat zabremedet i zauhar.

Nije se samo nana Subhija zadeverala oko vremena i pomjeranja sahata. Ovo sam vam stoput pričo, pa haj da vam još jenom reknem:

Legli mi spavat, vidim Fata ne spava, reko’ da nije bolesna.
-Što bona ne bila ne spavaš ?
-Moram čekat’ do dva da pomaknem sahat!
-Spavaj, reko, moreš i sutra.

Ustali mi popili kahvu, reko ‘ Fati:
-Odo’ do halvata da nešto donesem a ti pomakni sahat.
Vratim se, kad ga ona pomakla sa jednog zida na drugi.

Eto, samo da vam reknem da ne zaboravite pomaknut satove, ako ništa, barem s jednog mjesta na drugo, pa vi vidite.

Objavljeno u: Hronika

Komentari zatvoreni.