PRVO DŽEMRE I ŠARENE LAŽE

| 19/02/2018

Kad god dojde ovaj vakat, prvo džemre udari u havu i najavi proljeće, taman da proljeća nejma sve do maja, nekako se insanu vrati toplina u srce i sve mu bide milije i draže. Sjetim se djetinjstva, probudim ono dijete u sebi i oblije me naka toplina iako u onaj vakat nije bilo lahko, k’o danas, bit maksum.

Svega bili željni, a najviše hljeba i igara.

K’o biva vazdan bili gladni, a k’o djeca, samo da him je igrat’ se na jaliji. Nismo imali ščim, nego ‘nako, smišljali sami, il’ ono što su nas naše nane naučile, a njih njihove.
U mene bi, rahmetli nana Subhija, znala rijet nama djeci, da nas zabavi, šta li:
„Ko mi donese muštuluk kad udari prvo džemre, beli će dobit’ šarenu lažu!“

I mi bi se razleti od Bijele Tabije, Ploče i Obhodže, pa sve do Mihrivoda i Sedrenika i po taj vakat bi čekaj da udari to nako džemre.
Moj brate, ja šta smo se mi najeli šarenih laža!

Pričam ja ovo onom mom hairsuzu Mutetu, taksisti, a on crče od smijeha, biva ne vjeruje. Sutradan, doš’o u mene i veli:
„Uzeirbeže, pala dojava, eno ti džemre spucalo na Hrešu, leti da ufatiš muštuluk!“ Reko’: „Što nisi svom babi rek’o pa nek’ ti on leti, ugursuze li jedan, da bi li ugursuze!
Nejma više šarenih laža, sad se laže da bi se slagalo i na lažima hajrovalo. Samo još pođahkad snijeg padne na behar na voće…i to ti je. Jah!

Objavljeno u: Hronika

Komentari zatvoreni.