SA’ĆE NAM, AKO BOG DA I RAMAZAN

| 11/05/2018

Sa’će nam, ako Bog da i Ramazan.

Ne mogu dočekat’ da se insan malo pročisti od ovog poganog Dunjaluka, a najviše od poganluka u sebi, u svom tijelu i mislima.

Da je Bogdo svaki mjesec Ramazan, insan bi, more bit’ bio puno bolji i sebi i drugima pa bi i ovaj Dunjaluk bio ljepše mjesto za živjet’. A more bit i ne bi, jer brez poganluka nejma ni čistote, k’ošto brez mraka nejma ni svjetla.
Jah!

– Sjećaš se ti, moj Uzeire, kad ono nas Hamo odvede na iftar u oni hotel. Ja ljepote i ićrama, mili Allahu. Nisam ni znala da ‘nako nešto ima u nas. Bog zna kolko je platio, ne htjede nam rijet – veli u mene Fata.
– Sjećam, kako se neću sjećat’.

Odveo nas Hamo u Bristol, na iftar. Ja mileta tamo, dragi Allahu, čitave porodice zajedno došle da iftare, nejma šta nejma. Oni konobari igraju oko tebe k’o da si sultan i samo donose je’no za drugim. Meni, vala, bilo dosta i onu hurmu pojest’, malo tope zatrat’ somunom i zalit’ himberom, a oni donose li donose. Gledam onaj svijet, to sve obučeno, ima se pa došli da pokažu svima kako imaju i kako mogu i da se zahvale Allahu što je od drugih uz’o, a njima dao.

Alahselamet.

Ne bi mi nimalo lijepo, među njima, al’ ne reko’ ništa da ne bi Hami hator iskvario.
Sjetih se Ramazana birvaktile i namah me obli naka toplina i dragost. Mogo bi vam o tom knjigu napisat’, ali nejmam kad. More bit’, neki drugi put vam ispričam, ako me zdravlje posluži.
Samo još da vam reknem kad sam prvi put zapostio.

Nije mi bio vakat za postit’, al’ ja hotio i nije druge. Veli u mene mati:
„Haj ti zaposti do podne pa se omrsi, a ja ću ti našit’.“
Jok ja. Hoću da postim k’o i svi i nije druge.
Bila zima, sjećam se k’o danas.

Snijeg, haman do pendžera. Kad god bi moji ustani na sehur, ustanem i ja, a oni me vrate. „Još si ti mali ,imaćeš kad postit’.“ Kad sam him dodijo, puste me da zapostim. Niko sretniji od mene. Kreno ja da se liguram sa djecom, a mati me obukla sve uduplo na meni. Dvoje čarape, je’ne tanke i na njih vunene, dva džempera, bilesi dva šala i dvije kape mi natukla. Spustim se ja dva tri puta niz sokak, brdu strmu i vidim nije mi dobro. Počmem se znojit’, jedva sam do kuće dotetur’o. Sa streha vise ledenice. Bilo je u nekima i po metar.

Otrgnem onu ledenicu, sjednem na prag i udri, sisaj i glođi da me prođe ona stuga. Izađe moja mati i kad me ugleda veli:
„Uzeire, sine pa ti postiš?“
„Postim, mati, postim.Mogu ja.“
„Moreš k’o cuko brez kosti“ – veli ona. „Ne smije se, sine Uzeire, pit’ voda kad se posti.“
„I ne pijem vodu, nisam mahnit.“
„Znadeš li ti da je ta ledenica od vode?“
„Ne znam, reko’, o’klen ću znat’.
„Nejma veze, sad će tebi mati našit’.“

Ufati me naka muka, pomislih, sad ću ravno u Džehenem.
I niko me nije mogo ubjedit’ da nisam zgriješio i da me Allah neće kaznit’.

More bit’ sam kasnije i većih grijeha počinio i zaboravio, al’ ovaj nisam do dana današnjeg.

Objavljeno u: Hronika

Komentari zatvoreni.