SEID ZIMIĆ: STARA BREZA U NOVOJ PRIČI

| 25/01/2019

Decenije pažljivo ugravirala u godove prekrivene bijelom, ponegdje već hrapavom, korom, a vinula se povisoko i stražari. Bijaše nejaka i vitka grančica kada ju je neki nestašni maturant, izgleda lahke ruke, zasadio u prikrajku školskog dvorišta u Velikom Čajnu. Dječaka je život odveo stazama sudbine, a stara breza nadahnuta bezbrižnom mladošću prvačića još uvijek prkosi iznenadnim olujama, ljutom mrazu i žezli-ljetu.

Dva-tri ničija gnijezda razbila razgranatu monotoniju u kojima vrcljivi vrapčići, poslije velikog odmora, bez straha od zalutale mačke, prikusure mrvice hljeba koje je dječurlija prosula uzduž i poprijeko, pa onda horski cvrkuću dobro uvježbanu pjesmicu.

Zalijevale je suze i ovakve i onakve, u debelom hladu plandovali stihovi namijenjeni prvoj simpatiji „Čuperak kose obično nose…“. Vješto je tajne čuvala. Nikada niko nožićem ne ureza ni slovo, ni srce, ni strijelu na bijelu svilenkastu haljinu. Ljubimac djece, naša stara breza, najviše mrzi raspust –  ostane da samuje sama i prisjeća se dana kad bijaše mlada, ljepša od mjesečine…

Seid Zimić

Objavljeno u: Osvrti

Komentari zatvoreni.