U NANINOM KRILU

| 12/11/2018

Bila u nas Galiba hanuma, čak sa Jarčedola, iz Trčivoda došla da obiđe svoju jaranicu i povela unuka. Starinska žena nemere sjedit gore neg sjela na pod, poravnila, a kako ona sjede tako joj se mali uvali u krilo.

Sjetim se kako sam ko maksum vazdan nani sjedio u krilu. Kad je ono nana Subhija iz Samardžija došla u nas, namjestila sebi, prostrla serdžadu i po njoj šiljte pored peći, okružila ga tvrdim kalufnim jastucima ko za mindera i to je bilo njezino mjesto, a bome, i moje. Volila poravnit baš ko sad Galiba. Nisam mogo dočekat kaće kahva pa da nana Subhija sjedne na ono svoje šiljte i da joj se ja uvalim u krilo i u mehke dimije.

U jenoj ruci joj findžan sa kahvom, a drugom pridržava mene maksuma. Kod tog šiljteta se postavljala i sofra na siniji i dok bi nana jela, sve rukama, nisam joj izlazio iz krila. Kad bi joj dojdi jaranice, il ona u kog ode išo bi i ja, bezbeli. Tad je bilo najbolje, sjediti i slušati svakojakih priča.

Tu u naninom krilu za mene je bio centar dunjaluka i ko nako udobno i toplo skrovište odakle sam mogo bezbjedno gledat i slušat, ko da me nejma, a tu sam. U naninom krilu.

Objavljeno u: Hronika

Komentari zatvoreni.