VATROGASAC

| 05/12/2012

Sanjali smo ti mi u DVD-u kako ćemo imati jednog dana onaj kamion što ima one duge ljestve na izvlačenje. Nikad ne zatrebale, ali prijatelju kad ono odemo na takmičenje i osvojimo sva prva mjesta, onda ovi iz Sarajva ne znaju šta će pa kažu: “Gdje vam je kamion s merdevinama?” Mulo nam je reko da će nam kupiti, al eto ode.

Centar Visokog između 1928. i 1932. – Kasina – u pozadini vatrogasne prostorije. (fotografija iz arhiva Zdenka Antovića).

Član veteran je bivši operativni član Dobrovoljnog Vatrogasnog Društva s navršenih 60 godina života i najmanje 30 godina vatrogasnog staža. Član veteran može obavljati organizacijske, materijalno-finansijske, administrativne, poslove osposobljavanja i dr.

Sjedili smo On i ja u staroj zadimljenoj birtiješini, gdje nas je posluživao nagluhi konobar sa poluugašenom cigarom u ustima, bolje rečeno priljepljenoj za donju usnu. Konobarska bluza bila je davno bijele boje i dobro se sjećam da je konobar bio naporno dosadan, svima nudeći za meze kombinaciju konzerve hrvatskih sardina, srbijanskih feferona i tvrdo kuhanih jaja iz kokošinjca gazde birtije. Gazda je opet bezvoljno sjedio do šanka i malom zašiljenom olovkom  nešto piskarao u svoj blokić. Imao sam osjećaj da registruje svakog gosta, onoga što ima para, ali i fukaru.

“Ja izjavljujem da ću kao dobrovoljni vatrogasac svoju dužnost na spašavanju ljudi i materijalnih dobara ugroženih požarom ili drugom prirodnom nesrećom uvijek i na svakom mjestu izvršavati savjesno, požrtvovano i disciplinovano, te braniti ugled dobrovoljnog vatrogastva.”

E, ovako sam ti ja dao svečanu izjavu davnih dana i postao vatrogasac. Samo prijatelju, ja sam ti morao to uraditi, nije što je neko naredio, nego zato što me je napravio vatrogasac, kojeg je napravio vatrogasac. Cijeli život mi je zvono za uzbunu u hodniku kuće. Ma ja sam ti odrastao ko u vatrogasnom domu, genetika plus odgoj = V A T R O G A S A C. Mnogi u ovom našem gradu ne znaju kakvo je to naše dobrovoljno vatrogasno društvo bilo, kakvi smo tek mi vatrogasci bili – dika, ponos grada i regije prijatelju. Mi smo ti u tehničkom, a naročito organizacijskom smislu štimali ko jedna porodica, ono što smo imali dobro smo znali upotrijebiti i na vrijeme što ti je najvažnije u našem “poslu”.

Znam ja šta ti sad misliš, što ja to tebi sve ovo pričam. E, hoću, nek svi znaju. Ukrali su nam dušu, ukrali, dobro si čuo. Nemamo ti mi više dobrovoljnog vatrogasnog društva. Ima vatrogasni dom – nije naš, imaju cisterne – nisu naše, ima oprema – nije naša. A sve bilo naše!

Sanjali smo ti mi u DVD-u kako ćemo imati jednog dana onaj kamion što ima one duge ljestve na izvlačenje. Nikad ne zatrebale, ali prijatelju kad ono odemo na takmičenje i osvojimo sva prva mjesta, onda ovi iz Sarajva ne znaju šta će pa kažu: “Gdje vam je kamion s merdevinama?” Mulo nam je reko da će nam kupiti, al eto ode. A, ovi jesu stavili krov i onda nam sve oteli. Nema na opštini dobrovoljno vatrogasno društvo, ima li to iđe. Donesi gluhi još jedan bokalić…

Gordan Koso povodom 115 godina organizovanog rada visočkih vatrogasaca.

Objavljeno u: Hronika

Komentari zatvoreni.