VAZDANICA

| 17/12/2018

-Sjećaš se ti Uzeire kad sam ja čuvala našeg Hiketa?

-Sjećam, kako se neću sjećat.

-Ko kad u ono doba nije bilo blizu obdanište, a sramota bilo angažovat ženu pored živih roditelja, ko biva šta će mahala rijet. Uh, kad se samo sjetim. Nije nam bilo lahko s maksumima. Ne kaže se džabe, da je dragi Allah hotio da star insan devera oko djece dao bi da i on more rodit. Bome i druge nane čuvale svoju unučad, a dani onda bili dugi pa bi ti mi svaki dan jena u druge na vazdanicu, bezbeli sa djecom. Mi kahvendišemo a djeca se igraju nama na oku.

Kad je bila reda kod Ibrahimovce, ona imala verandu i pogolemu avliju pa bi mi sjedi na verandi a djeca bi se igraj i skači po avliji.

Na sred avlije imala hadžibega, plah joj bio, velikih cvjetova i lijepih boja. Djeca se zaigrala, a našeg Hikmeta postavili da, ko fol prodaje u granapu, a pare him bile, moreš mislit, latice od hadžibega. Mi nismo ni primijetile kako one kidaju latice i plaćaju s njima našem Hiketu. Svega su joj ga iskidale.

-Eto kako ste čuvale djecu.

-Ibrahimovci ne bi pravo al ne reče nije’ne.

Slijedeći put mi dojdosmo u nje, kad ona nama svima podjeli po komad špage i veli, vežite svaka svog šejtana rukom za verandu i nek se igraju. Ko djeca, i to him bilo zabremedet, a hadžibega nisu mogli dofatit.

-Pametna bila Ibrahimovca, sačuvala i jaranice i hadžibega. Bezbeli.

Objavljeno u: Hronika

Komentari zatvoreni.