VISOČKA RUKOMETNA OLIGARHIJA

| 11/06/2013

visoko-2253

Tekst napisan i objavljen prije par godina upravo kao upozorenje za spas visočkog rukometa. Odgovorni nažalost nisu prihvatali ovakva upozorenja i savjete. Rezultat nam je svima poznat.

NIJE DA ONI NE MOGU VIDJETI  RJEŠENJE. ONI ZAPRAVO NE ŽELE DA VIDE PROBLEM.

Euforičan početak, a pogotovo debakl na kraju polusezone u našem rukometnom klubu je između ostalog i nedostatak sportske kulture. Sportska kultura se uči u živoj praksi kućnog ambijenta, ali i kroz školski i obrazovni program. I jedno i drugo u potpunosti je izostalo, te zato uopće ne čudi ponašanje u našem rukometom klubu. Pokazivanje podređenosti, nadređenosti, hijerarhije gdje je kome mjesto, oduvijek je postojalo i postojati će. Ali, način na koji to pokazuje naša aktuelna “rukometna elita” nije daleko odmakla od primata, koji su ipak u najvećem broju slučajeva razvili složene oblike komuniciranja i ponašanja među kojim je između ostalog i obilježavanje teritorija, za prijetnju ili upozorenje drugima. Pokazalo se da to ne vodi nigdje, i da ne pokazuje rezultate.

Samodopadnost naše “rukometne kreme”, koja nije nimalo spremna prihvatiti normalan i iskren dijalog, sučeljavanje argumenta i primanja konstruktivne ideje, te prihvatanje samo onih koje su po njihovim kriterijima vrijednosne i interesno povezane, glavna su odlika pomenutih.

Nažalost, koliko god to ružno zvučalo ne mogu se kao svjedoci ovoga svega – lokalni čuvari naše rukometne tradicije, koji moraju ne svojom voljom slušati i gledati egomanijake, javno poslužiti ni jednim eufemizmom, kako bi dočarali ponašanje trenutne “rukometne oligarhije” i osjećaje koje izazivaju u nama.

Dosadašnje iskustvo nalaže da isljeđivanje bilo kog djela logično počinje od isljeđivanja glavnog korisnika djela. To je operativno načelo poznato pod nazivom quo bono (kome djelo koristi?). Naravno, ta prva i polazna sumnja nije dovoljna, nju je potrebno kritički ispitati, a zatim ili dokazati ili odbaciti (ako dokaza nema).

Tačna dijagnoza je garancija uspjeha kojem svakako bitno pridonosi opažanje bolesti na vrijeme i rani početak liječenja. Ona bi omogućila rješavanje problema koji su prisutni u našem rukometu, ali ih često “ne prepoznajemo”, i pripremiti teren za buduća, ali vrlo skora vremena kako ovi navedeni problemi ne bi bili visoko na ljestvici prioriteta ne samo visočkih ljubitelja rukometa nego i ukupne visočke društvene zajednice. Ponekad se pojedine dijagnoze čine nemogućim za izliječiti, ali ipak se dešavaju čuda. U životu treba uvijek vjerovati u uspjeh započete terapije…

Objavljeno u: Sport, Osvrti

Komentari zatvoreni.