„VITEX“ – NEKADA PONOS, DANAS SRAMOTA VISOKOG

| 26/12/2012

Najbolji primjer kako loša uprava firme i loša vlast mogu uništiti firmu je upravo firma „Vitex“ Visoko. Ova firma je od svjetski poznatog brenda postala ruglo i sramota grada Visokog. Kao takva ona je očiti primjer da napredak leži samo u ujedinjenosti u borbi za zajednički a ne lični interes.

visoko-vitex

Prije rata ova firma je imala oko 3 800 radnika, izvozila je svoje proizvode širom svijeta, imala svoje prodavnice po čitavoj SFR Jugoslaviji a i u svijetu. Proces proizvodnje je bio podijeljen između 5 osnovnih radnih organizacija (OUR): KMG (početni proces obrade sirovina, prediona i češljara vune), farbara, domaća/kućna radinost (otvorena pred rat, tkali i proizvodili ćilime po narudžbi, papučara), dorada i fabrika pokrivača. A svaki OUR je imao po jednu-dvije hale i svoj magacin. U krugu firme je postojao Dom zdravlja, imali su svoj folklorni i rukometni klub. Radnici su bili organizovani u Zbor radnih ljudi, Sindikat i Radnički savjet, imali su direktora koji se brinuo za prosperitet firme a ne za lične interese – sve to im je omogućavalo da iz dana u dan postaju jači i poznatiji u svijetu, sve dok nije došao rat.

Za vrijeme rata u krugu je bio smješten UNPROFOR koji je plaćao visoku kiriju, ali nikad nije objavljeno za šta je iskorišten taj novac.

Završetkom rata Vitex je od ZE-DO Kantona dobio značajna novčana sredstva za pokretanje proizvodnje, firma je u ratu oštećena samo 5% pa se postavlja pitanje zašto nije bilo moguće nastaviti s normalnom proizvodnjom i normalnim radom?

Nakon rata broj radnika je spao na oko 1 000, u Upravu su postavljeni ljudi koje je birala vlast u Općini Visoko. Dolazili su razni investitori iz Turske, Njemačke i drugih zemalja, nudili svoja sredstva da se pokrene proizvodnja, ali su Uprava i Općina sve te ponude odbijale. Općinske vlasti su se, zajedno sa Upravom, potrudili da unište ovu firmu. Podobni ljudi su ostali u firmi i danas. Nekad je postojao nezavisni Sindikat, sad je to samo slovo na papiru.

Po riječima sada već bivših radnika plate su se kasnile i po 5-8 mjeseci. Nakon što su se pobunili umjesto plata su im davali ćilime (50 KM po m2), deke, jakne i ostale stvari koje je Vitex proizvodio, a koje su podizali u prodavnici u krugu firme. Pojedinim radnicima 10-12 godina nije uplaćen staž, ni penziono ni socijalno, te čekaju da im se Uprava, Općina ili Kanton smiluju i uplate ono što im po zakonu pripada.

Privatizacija je loše urađena – urađena je tako da je uprava najviše koristi imala od toga. Radnici su nakon rata prisiljeni da budu dioničari, a onda su i svoje dionice morali prodati po najmanjoj mogućoj cijeni, jer su kako kažu ucjenjivani da će ostati bez posla.

Od svih 5 OUR-a danas radi samo KMG, farbara i dorada nešto malo. U KMG-u radi oko 30-ak radnika, a prije je tu radilo oko 1000 radnika u tri smjene, od kraja rata do 2009., radile su dvije smjene a nakon 2009., radnici nemaju određeno radno vrijeme. Jedino što ih uslovljava je vremensko ograničenje do kad se isporuka treba poslati.

Bivši i sadašnji radnici su tražili reviziju ali ona nikada nije realizirana. Radnici su podnijeli tužbe, pojedinačne i kolektivne, protiv firme i Uprave ali od tog ništa nije bilo jer ih je zastupao isti advokat koji je zastupao i firmu. Čak i oni koji su dobili tužbu nisu uspjeli ostvariti svoja prava pod izgovorom da firma nije u mogućnosti, i da nema sredstava da ispoštuje odluku donesenu na sudu. Na biro je kao tehnološki višak poslano oko 705 radnika 2008/9.god. Oni koji su stekli prava na penziju su dobili rješenja da će mjesečno dobivati po 315 KM, ali većina njih nije dobivala puni iznos. Imali su pravo da primaju taj novac onoliko mjeseci koliko su imali uplaćenog radnog staža, kažu nekadašnji radnici Vitexa.

Kako bi obezbijedila plate prvo sebi a onda i nekolicini radnika koji još rade tu, Uprava prodaje mašine u bescjenje kao staro željezo, koje su koštale bogatstvo kad su se kupovale, a osim toga prodane su i mnoge hale. Iako firma i danas radi i proizvodi, u znatno manjoj mjeri nego prije, čini se da od te proizvodnje i nema neke koristi jer i dalje propada.

Možda je ovo samo jedan od primjera kružnog toka života. Sve što dostigne neki vrhunac na kraju biva uništeno da bi se ponovo rodilo. Ali ako i jeste tako zar nije krajnje vrijeme da se ova firma digne iz pepela i ponovo oživi privredu grada Visokog? Da li će novoizabrana vlast nastaviti tradiciju prethodnih ostaje nam da vidimo. Imaju četiri godine da pokažu koliko su sposobni i koliko su za napredak našeg grada – jer ovo nije problem samo onih koji tu rade ili koji su radili, ovo je problem čitave općine i tako se i treba rješavati.

Objavljeno u: Privreda

Komentari zatvoreni.