ZBOG ČEGA PUCNJAVA I BOMBE U VISOKOM?

| 08/09/2015

visoko-Damir-Delic-Duljic1

U subotu navečer je u stambenom naselju u kojem živim eksplodirala nepoznata naprava, od koje, srećom, niko nije stradao. U nedjelju navečer sam se dopisivao sa jednim policijskim inspektorom i dok sam pisao, u neposrednoj blizine zgrade u kojoj živim su odjekivali pucnjevi. Već smo naučili da raspoznajemo i kalibre i domete i pitao sam ga da li neko upravo ženi ili gubi sina. Odgovorio mi je da ne zna i da se nada da je ovo prvo, iako i ovo drugo ništa ne bi promijenilo.

Godinama slušam rečenicu kako se ništa ne može promijeniti, i maštovite zahvate prijedloga za promjene koji se uglavnom odnose na promjenu državnog sistema ili promjenu državljanstva. Neki su otišli a neki se kaju što nisu otišli. Lakše je mijenjati državljanstvo i ako i bude razočarenja, razočaravati se u ljude od kojih ništa nismo ni očekivali.

U trokutu bosanskohercegovačke nesreće na jednoj strani je sirotinja koja pati svoju muku, na drugoj strani je elita koja živi svoje snove i kombinacije, a na trećoj strani su intelektualci, analitičari, društveni aktivisti pa i pisci ili novinari, koje elita plaća da na pravi način suosjeća sa sirotinjom. Sva poenta poruke koju srednjoškolski i univerzitetski profesori, lideri nevladinog sektora i aktivisti, novinari i publicisti prenose javnosti a koja pospješuje bogatiju elitu i siromašniju sirotinju je u tome da je tako kako jeste, i da je svima podjednako teško, i da su svi podjednako nemoćni. Primijetit ćete da ta svita koju obično zovemo intelektualcima, zapravo su fakultetski obrazovani i pismeni ljudi koji nemaju veze sa izrazom „intelektualac“ ipak od nečega živi. Ipak ih neko plaća, ipak ih neko drži mirnima. Neke lokalne vlasti, neke međunarodna zajednica, neke privatne firme. Ipak nešto uhvate. Svi su pomalo kupljeni i pomalo prodani. I pomalo cenzurisani.

Koliko god sumnjamo u namjere Evrope i svijeta – činjenica je da su oni uložili velike novce u Bosnu i Hercegovinu. Znate one projekte borbe protiv narkomanije, korupcije, borbe za obrazovanje, očuvanje vrijednosti, razvoj poljoprivrede, sav taj novac je bio namijenjen i danas je namijenjen boljem društvu u Bosni i Hercegovini. Od tog novca žive posrednici između elite i sirotinje. Taj novac kupuje mir elite i okupira vrijeme i misli onih koji bi sirotinju uputili prema eliti. Spašava mir, sprečava haos, i održava haos.

U jednom tako i toliko zatvorenom i depresivnom sistemu – ni ubistva, ni pucnjave, ni očigledne nepravde, ni ignorisanje najosjetljivijih kategorija, ni zapošljavanje stranačkih tupih kadrova, ni pranje novca, ni ugrožena sigurnost građana, ni narkomanija ne mijenjaju ništa. Ništa se, naime, ne može promijeniti. Uvijek mi je bilo nejasno zašto samoubice ne ubiju nekoga drugog, zbog koga i odluče da počine samoubistvo. Zašto ratni veterani svoju pušku ne usmjere na glavu onoga ko ih je doveo u očaj i ne ispale metak revolta u nekoga ko ih je unesrećio, zašto ne pucaju u krvnika, nego u sebe, žrtvu? Zato što je, valjda, uloga žrtve koju im određuje socijalno degenerisano društvo, toliko odvratna, da ne vide smisao pucnja u glavu njihovog stvarnog ubice, koji ništa neće promijeniti?

U Visokom je trenutno stanje sasvim alarmantno i potpuno haotično. Naoružane grupe mladih ostrašćenih ljudi, lišenih straha i bilo kakve nade, pucaju jedni u druge. Zbog čega pucaju? Zbog prestiža, zbog slave, zbog zauzimanja terena, zbog „tržišta“, zbog straha, zbog ludosti, zbog mržnje, zbog novaca? Ne bih rekao da je to tako. Pucaju zato što su njihovi životi uništeni društvom u kojem žive, statusom i slikom svojih roditelja i komšija koji su ćutali i odumirali, pucaju zato što pucajući više nisu jadni, i kontrolišu jedan dio ispod neba na koje ih je Bog odlučio poslati. I oni su, kao i vjerski službenici, kao i muzičari i pisci, kao i ljekari i arhitekti, ponajprije božije kreacije, zatim ljudska bića, a onda osobe. Za okruženje u kojem žive, oni su narkomani i banditi, koje bi država trebala sankcionisati.

Iz perspektive jedne države, oni su mjera prihvatljivog nereda, na kojem se dokazuje svrsishodnost policijskih, sudskih i tužilačkih plata. Poznajem jednog momka, divnog momka koji je dobio 40-ak mjeseci zatvora kao presuđeni šef organizovane kriminalne grupe. Nisu oni bili ni organizovana grupa, ni kriminalna grupa. Oni su bili hrabriji i naivniji od ostatka komšiluka, hrabriji od čekanja produženja 2-mjesečnog ugovora u Preventu, dobri momci koji su malo zalutali. Obzirom da nisu bitni – poslani su da popune zatvorske kapacitete i da naprave korisne vijesti za PR službe policija i sudova u Zeničko-dobojskom kantonu.

Trenutna sigurnosna situacija u Bosni i Hercegovini je slika i stanje koje je Srbija preživljavala 1991. ili 1992.godine. Uništeno i razoreno društvo, poremećeni sistem vrijednosti, dostupnost oružja i droga, snažna veza kriminalnih i državnih vrhova, zaštićeni prebogati karteli i kriminalni krugovi, i djeca koja se na ulici ubijaju. I strada, naravno, i mnogo slučajnih prolaznika. Uz mnogo tišine i tuge.

Konačno, vjerovatno se stvarno ništa i neće mijenjati tek-tako. Za to će trebati mnogo vremena i, ako dobro poznajemo balkanski mentalitet, trebat će neki novi spasilac, koji će isplivati jednog dana osvještenja, jednog dana kada će mladi pucači zaobići svoje konkurente iz susjedne ulice i kada će, metaforom samoubice veterana koji ubija žrtvu – pucati u krvnika. Ne znam hoće li se nešto takvo desiti brzo, ali će se desiti.

Živi bili pa vidjeli!

Objavljeno u: Hronika, Osvrti

Komentari zatvoreni.